Natalija Imbrišak – Barokna razglednica

14.12.2011 10:23

Barokna razglednica
 
Barokna razglednica je sažeti pogled na barokno stvaralaštvo za orgulje. Namijenjena je svima onima koji će pokazati interes za zvuk orgulja varaždinske katedrale, kao i onima koji će možda dobiti poticaj k produbljivanju svog interesa za pojedine skladatelje. Uz djela Johanna Sebastiana Bacha – sinonima baroka i nezaobilaznog skladatelja na repertoaru svakog orguljaša – sadrži i skladbe Jana Pieterszoona Sweelincka, Dietricha Buxtehudea i Louisa-Nicolasa Clérambaulta. Njihov odabir nije slučajan. Sva trojica predstavnici su specifičnih skladateljskih škola od kojih svaka na svoj način, iz svoga kuta, dodatno osvjetljava Bachovo stvaralaštvo kroz utjecaje koji su utkani u njega. Izborom skladbi predstavljena je raznolikost baroknih oblika za orgulje: koral, fantazija, toccata i fuga (Bach), passacaglia (Buxtehude), suita (Clérambault) i varijacije (Sweelinck).

 


 
Nijedan genij ne bi bio to što jest bez svih onih koji su mu stoljećima utirali i pripremali put. Stoga ovaj nosač zvuka posvećujem velikom glazbenom geniju, ali i svima onima koji su mu omogućili da bude Johann Sebastian Bach – onaj čija su djela među najvećim dosezima naše civilizacije odaslana i u svemir.

 

Natalija Imbrišak

 
Reportaža s promocije:

 

 


 
Ovaj CD ujedno predstavlja prvi solistički album hrvatske orguljašice Natalije Imbrišak rođene 1967. u Koprivnici. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je orgulje (Ž. Dropulić, M. Penzar) i teoretske glazbene predmete (A.Klobučar). Na Conservatoire Royal de Musique u Bruxellesu usavršavala se iz orgulja u klasi prof. Jeana Ferrarda, a dodatno i u kontrapunktu, praktičnoj harmoniji i glazbenoj analizi. Nakon trogodišnjeg boravka u Bruxellesu stječe magisterij umjetnosti iz orgulja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

 

U Glazbenoj školi „Vatroslav Lisinski“ u Zagrebu i u Glazbenoj školi „Fortunat Pintarić“ u Koprivnici predavala je teoretske glazbene predmete, a od 1997. godine predaje orgulje u Glazbenoj školi u Varaždinu. U Crkvi Sv. Nikole u Koprivnici djeluje kao dirigentica mješovitog pjevačkog zbora i orguljašica. Predavač je orgulja u Školi za crkvene glazbenike pri Varaždinskoj biskupiji. U Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku vodi seminar orguljske glazbe XIX. – XXI. stoljeća, te hrvatske glazbe za orgulje.

 

Uz iznimnu pedagošku djelatnost, sudjeluje na mnogobrojnim festivalima i manifestacijama vezanim uz očuvanje i promidžbu orgulja: Zagrebački ljetni festival, Varaždinske barokne večeri, Sudamja-Split, Organum Histriae u Umagu, Ciklus Max Reger u Varaždinu, Orgulje kao europska kulturna baština (međunarodni kongres, Varaždin 2000.), Orguljaški ljetni festival u Pragu, Glazbeni festival u Balingenu… Koncertira kao solist na orguljama i umjetnički suradnik solistima i ansamblima u zemlji i inozemstvu (Belgija, Austrija, Italija, Slovenija, Njemačka, Mađarska, Češka).

 


 

„Orfej Amsterdama“, „Princ glazbenika“, kako su ga prozvali suvremenici, J. P. Sweelinck – orguljaš Oude Kerk u Amsterdamu svojim umijećem improviziranja te skladanjem fantazija i varijacija utjecao je na formiranje cijele generacije sjeverno-evropskih glazbenika. Među najpoznatijima su: Samuel i Gottfried Scheidt, Jacob Praetorius i Heinrich Scheidemann. Najvjerojatnije preko svojih njemačkih učenika Sweelinck je upoznao njemačku studentsku pjesmu na kojoj je bazirana skladba „More Palatino“ iz skupine varijacija na svjetovne melodije. Poput svih njegovih varijacija na svjetovne i plesne melodije, i ova skupina od 4 varijacije ima melodiju u najvišoj dionici. Sweelinckova genijalnost ogleda se u lakoći, eleganciji i šarmu variranja kojim očarava publiku profinjenim nijansama ističući uvijek jasnu melodijsku liniju, čak i u vrlo virtuoznim varijacijama punim iznenađenja i nepresušne invencije.

 

D.Buxtehude stvara na tradicijama J. P. Sweelincka i G. Frescobaldija razvijajući skladateljske postupke i bogatu uporabu orgulja. Bio je uzor J. S. Bachu koji je 1705. godine u dobi od 20 godina pješačio od Arnstadta do Lübecka da bi čuo Buxtehudeovo umijeće. Stoga ne iznenađuje asocijacija početka Bachove Passacaglie u c-molu BWV 582 na Buxtehudeovu Passacagliu u d-molu BuxWV 161, jedinstvenu ostinato skladbu u sjevernonjemačkoj orguljskoj literaturi. Suprotno običaju, tema na početku skladbe nije predstavljena solo. Prvo izlaganje teme ujedno je i prva varijacija u nizu od 28.

 

U rasporedu četiriju dijelova od kojih svaki sadrži 7 varijacija, zapažamo suptilnu „alkemiju“ proporcija toliko karakterističnu i za Bachova djela. Varijacije sadrže progresivno ritmičko obogaćenje te obogaćenje polifonije dodatkom petog glasa.

 

Dvije suite L. N. Clérambaulta objavljene u zbirci „Premier Livre d`orgue“ objedinjuju stavke koji su alternativa klasičnom bogoslužju s pjevanjem. Clérambault tako slijedi obrazac tipičan za francuske skladatelje njegova doba. Sedam stavaka suite odgovara stihovima svečanog napjeva „Magnificat“, uz ukomponirani stavak Fugue (svečane mise počinju stavkom Kyrie, iza kojeg slijedi fuga).

 

1. Grand plein jeu – Magnificat anima mea, preludij je svečanog procesijskog karaktera. 2. Fugue donosi arhetip fuge na francuski način bogato ukrašene ornamentima svih vrsta, u punktiranom ritmu. 3. Duo – Quia respexit humilitatem, graciozan je imitativni stavak. 4. Trio – Et misericordia, sastavljen je od imitacija na dva manuala u bogatijem broju glasova od prethodnog stavka. 5. Basse de trompette ou de cromorne – Deposuit, gigue u talijanskom stilu donosi vrlo ritmičan odlomak koji se ponavlja uz transpozicije u neprekidnoj liniji neznatno modificiran pri svakom nastupu. 6. Récits – Suscepit Israel, poput prethodnog stavka sadrži izmjenjivanje „solista“ i potom njihovo spajanje u završnom odlomku. 7. Dialogue – Gloria Patri, slijedi model tradicionalne uvertire u francuskom stilu. Tutti odlomci izmjenjuju se s dijalogom solista u stretti.

 

Suita ocrtava sve karakteristike francuske glazbe velikog stoljeća Louisa XIV. Referencama na ples, punktiranim ritmovima, posebnim načinom upotrebe boja registara (jezičnjaka), bogatom ornamentikom i specifičnim načinom izvođenja tzv. „l`inégalité“, ova glazba uvijek predstavlja izazov za izvođača.

 

Toccata i fuga u d-molu BWV 565, najpopularnije Bachovo djelo, najvjerojatnije datira iz njegove mladosti, prije susreta s Buxtehudeom i prije utjecaja talijanskih majstora, dakle prije 1705. godine. Početni taktovi toccate općepoznati su signal baroka, Bacha i konkretne skladbe. Virtuozna i puna iznenađenja posebno naglašava tonove smanjenog septakorda na toničkom pedalu – akorda koji će se pojaviti u mnogobrojnim oblicima (arpeggio, silazne i uzlazne pasaže). Tema fuge reproducira početnu frazu toccate, a rukopisom podsjeća na partituru gudačkog instrumenta. Tijek fuge je slobodnije konstrukcije koja uključuje plagalni odgovor, doticanje dalekih tonaliteta (c-mol) te slobodnije epizode, dvoglasne ili čak jednoglasne, koje nas ponovo podsjećaju na violinski rukopis. Posljednja epizoda u stilu toccate zaključuje snažno i maestozno djelo mladosti i rijetke rječitosti. Koral „Wachet auf, ruft uns die Stimme“ BWV 645 (Probudite se, zove nas glas) transpozicija je za orgulje korala iz istoimene Bachove kantate BWV 140. Pripada skupini od 6 Schüblerovih korala nastalih potkraj skladateljeva života, izdanih od strane njegova učenika. Koralna melodija povjerena je tenoru, a prati je ritornel u gornjoj dionici i pedal kao ritmička i harmonijska potpora.

 

„Nun komm`der Heiden Heiland“ BWV 659 (Sada dolazi Spasitelj) jedan je od najpoznatijih Bachovih korala a pripada Leipziškim koralima među kojima se nalaze još dva korala na isti tekst. Bogato ornamentirani koral je u najvišoj dionici. Praćen je pravilnim hodom u basu (korelacija s tekstom – hod, dolazak), te dionicama alta i tenora koje diskretno u imitacijama najavljuju početak svakog stiha koralne melodije. Ova velika arabeska izborom tonaliteta te osobito završetkom skladbe upućuje na moguće skladateljevo podsjećanje na Buxtehudeov koral istog naslova BuxWV 140.

 

Fantasia u G-duru BWV 572 djelo je veličanstvene invencije, vrlo originalno i jedinstveno u orguljskom opusu J.S.Bacha. Podnaslov djela („Pièce d`orgue“) kao i naslovi triju dijelova samo će potvrditi da je Bach dobro poznavao djela francuskih skladatelja koja je otkrivao za svog boravka u Lüneburgu. 1713. godine prepisao je cijeli opus N. de Grygnyja (Livre d`orgue), a također i djela Dieuparta i D`Angelberta. U ovom djelu vraća im posvetu „grand plein-jeux“ stilom francuske glazbe u drugom, centralnom dijelu skladbe peteroglasnom polifonijom bogatom zaostajalicama, strettama i imitacijama. Ovaj maestozni dio uokviren je dvama brzim odlomcima, poput slobodnog recitativa: figuracijama prvog dijela odličnu protutežu čini treći dio sačinjen od silaznih arpeggia, vrlo kromatiziranih i punih neočekivanih modulacija. Ako znamo koliko su Bachova djela prožeta simbolikom i skrivenim značenjima, koncepcija djela mogla bi nas lako asocirati na put čovjekova života i njegove etape.

Naš facebook Naš youtube channel
Aulos Udruga za menadžment glazbene i primijenjene umjetnosti