Album hrvatske glazbe za flautu

15.07.2012 12:00

Croatian Flute Album

 

Nosač zvuka Album hrvatske glazbe za flautu nastao je kao rezultat višegodišnje suradnje dviju hrvatskih glazbenica – flautistice Ivane Zahirović i pijanistice Mije Elezović. Skladbe koje izvode na albumu predstavljaju flautistička djela nekih od značajnijih autora hrvatske glazbe, suvremenih. U ovom pregledu donosimo biografije ovih dviju glazbenica te hrvatskih skladatelja predstavljenih na CD-u s osvrtom na njihova odabrana glazbena djela.

 

Album je dostupan u našoj ponudi CD-izdanja.

 


 

IVANA ZAHIROVIĆ

 

Ivana Zahirović, istaknuta hrvatska flautistica, rođena je u Sisku. Djeluje kao solistica i orkestralni glazbenica u Hrvatskoj i diljem svijeta.
Osnovno i srednje glazbeno obrazovanje stekla je na Glazbenima školama u Sisku i Zagrebu u klasi prof. Nives Janković. Sa 16 godina primljena je kao najmlađa studentica u klasu prof. Irene Grafenauer na Univerzitet Mozarteum u Salzburgu gdje je diplomirala 1996. i magistrirala 1998. g., da bi se nakon toga usavršala u klasi prof. Michaela Koflera u Salzburgu te kod prof. Marie Goldschmidt na Visokoj glazbenoj školi u Zürichu. Tamo je 2003. diplomirala pedagoški smjer i baroknu flautu. 1997. g. postala je članicom Orchester-Akademie u Orkestru Operhausa u Zürichu, a 1999. do 2000. g. bila je članicom Simfonijskog orkestra Mozarteum u Salzburgu. Nakon toga uslijedio je angažman u Simfonijskom orkestru Biel, a od 2003. do 2004. g. bila je članica Minhenskih simfoničara. U Münchenu redovito djeluje u nekoliko ansambala i orkestara, među ostalim u Orkestru Bavarske državne opere i Münchenskom radijskom orkestru.

 

Pobjednica je nekoliko međunarodnih natjecanja, među ostalim Lions Club International u Švicarskoj, AUDI Mozart u Italiji te Alexandro and Buono International Flute Competition u New Yorku što joj je omogućilo brojne koncerte, među ostalim i sa puhačkim kvintetom AUDI Mozart. Kao stipendistica organizacije za komornu glazbu Villa Mušica u Mainzu ostvarila je koncerte sa međunarodno poznatim glazbenicima kao što su Radovan Vlatković i Sergio Azzollini, a dobitnica je i brojnih nagrada i stipendija poput Myrna Brown u SAD-u. Svoj je prvi CD-album Ständchen snimila u Švicarskoj.

 

Nastupala je kao solistica sa brojnim orkestrima kao što su Zagrebačka filharmonija, Hrvatski komorni orkestar, Zagrebački solisti, Camerata München, Orchestra Haydn di Bolzano e Trento i Orchestra da Camera di Caserta. Osim toga, održala je brojne koncerte kao solistica i komorni glazbenik u brojnim europskim zemljama, Južnoj Americi i SAD-u. Snimala je za HRT te održala koncerte na festivalima poput Varaždinskih baroknih večeri i na Festivalu Sv. Marka u Zagrebu. Također surađuje sa harfisticom Laimom Bach (Duo Bach), gitaristom Georgyijem Moravskim (Duo Flugita) i ansamblom za suvremenu glazbu Ultima Rara.

 

Sa pijanisticom Miom Elezović ju veže duga i plodna suradnja. U listopadu 2010. g. dvije su umjetnice ostvarile debut u Carnegie Hallu u New Yorku.

 

 

MIA ELEZOVIĆ

 

Pijanistica Mia Elezović (Zagreb, 1975.) studirala je i kao devetnaestgodišnjakinja diplomirala na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zvjezdane Bašić. Studij glazbe nastavila je 1995. na Visokoj glazbenoj školi u Beču u klasi prof. Hansa Petermandla, a kasnije se usavršavala i u klasi prof. Herberta Seidela na Visokoj glazbenoj školi u Frankfurtu. Usporedo s usavršavanjem u inozemstvu, pripremala je i magisterij na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, kojega je iznimno uspješno završila. U veljači 2002. završila je postdiplomski studij na Visokoj glazbenoj školi u Frankfurtu.

 

Godine 2004. japanska ju je Vlada pozvala na desetomjesečni studijski boravak u Kyoto, tijekom kojega se na Muzičkoj akademiji Showa posvetila intenzivnom studiju djela za glasovir suvremenih japanskih skladatelja. Od 2005. do 2006. godine bila je docentica na klavirskom odsjeku Umjetničkoga sveučilišta u Kyotu i na Britanskoj školi u Tokiju. Istodobno je bila pozvana na festival Terra Magica u Poreču, gdje je kao docentica održavala majstorske tečajeve te ujedno i koncertirala.
Nakon uspješne audicije 2006. godine u Madridu, Mia Elezović angažirana je kao solopijanistica u tamošnjem Španjolskom nacionalnom ansamblu za suvremenu glazbu.

 

U rujnu 2007. godine Mia Elezović seli u New York, gdje je od Glazbene škole Manhattan dobila punu stipendiju te započela specijalizaciju u programu Contemporary Performance, utemeljenom na proučavanju i izvođenju djela suvremenih skladatelja. Dvije godine kasnije tu je specijalizaciju uspješno završila još jednim magisterijem. Tijekom tog studijskog boravka u New Yorku nastupala je u Carnegie Hallu i Klavirskom salonu Yamaha, a za pjevačke su ju recitale rado angažirali profesori Mark Oswald, Marianne Barrett i Gait Sirguey.
Mia Elezović je vrlo rano započela svoju međunarodnu koncertantnu aktivnost. Održala je brojne solističke klavirske recitale, a nastupala je i u mnogim različitim komornim sastavima u Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj, Belgiji, Češkoj, Njemačkoj, Italiji, Sloveniji, Španjolskoj, Japanu i Americi. Kao solistica nastupala je sa Zagrebačkom filharmonijom, Simfonijskim orkestrom HRT-a, Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, Hrvatskim komornim orkestrom te Gudačkim orkestrom Gaudeamus. Kazushi Ono, Pavle Dešpalj, Pascal Rophé, Peter Škerjanec i Zlatan Srzić tek su neki od dirigenata s kojima je do danas vrlo uspješno surađivala. Bila je stipendistica nekoliko uglednih institucija: Fondazione Roma (1994–1996), Soros Foundation (1996/1997), Rotary Deutschland (1999/2000) i Ministarstva kulture Republike Hrvatske (2002/2003).
Od studenoga 2010. predaje na Kraljevskom konzervatoriju u Liègeu (Conservatoire royal de Liège u Belgiji).

 


 

SKLADATELJI

 

Grofica Dora Pejačević (Budimpešta, 1885. – München, 1923.), najstarija kći hrvatskog bana Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya, prva i najpoznatija hrvatska skladateljica koja je, na žalost, kao i mnogi drugi umjetnici, bila poznatija i cijenjenija u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Iako je glazbu učila u Budimpešti, Zagrebu, Dresdenu i Münchenu, bila je uglavnom samouka, a kao umjetnica se najviše razvijala kroz kontakte s vodećim ličnostima i intelektualcima toga doba kao što su Reiner M. Rilke, Annette Kolb, Karl Kraus i mnogi drugi. Puno i često je putovala, ali je skladala uvijek u svom dvorcu u Našicama. Živjela je u doba koje je u Hrvatskoj obilježeno kao razmeđe zakašnjeloga romantizma i takozvanoga nacionalnog stila. U njezinoj glazbi se zrcale utjecaji R. Wagnera i G. Mahlera, a očiti su i utjecaji R. Schumanna, J. Brahmsa, E. Griega i P. I. Čajkovskoga. Njezina su djela bila na repertoaru mnogih uglednih umjetnika, a ime joj se pojavljivalo na programima i koncertnim plakatima s najvećim svjetskim skladatelj ima.
Postavila je temelje novijoj hrvatskoj komornoj i koncertantnoj glazbi. Iza nje je ostalo 58 opusa, nastalih između 1897. i 1922. godine s područja orkestralne, vokalne, komorne i glasovirske glazbe. Najpoznatije joj je djelo Klavirski koncert iz 1913. poznat kao prvi klavirski koncert u hrvatskoj glazbi. Njezin kratak, ali intezivan život završio je tragično – umrla je pri porodu svog sina u Münchenu, gdje je živjela posljednje dvije godine svoga života udana za jednog njemačkog oficira.
Violinska sonata, zvana Slavenska sonata op. 43 temperamentno je i stravstveno djelo obilježeno tmurnom melankolijom i velikom ekspresivnošću. U njemu se zrcali vrijeme Prvog svjetskog rata, s odsudnim promjenama u domovini grofice Pejačević. Odaje nostalgiju za monarhijom i priklanja se slavenskom melosu koji simbolizira novu političku budućnost. Po svom stilu se približava modernom izrazu Rahmanjinova, Janáčeka, Skrjabina i Fauréa. Iako skladano za violinu, dionica se može bez problema izvesti na flauti, čime je obogaćen flautistički reperotar.

 

Bruno Bjelinski (Trst, 1909. – Zagreb, 1992.) je ostvario raznoliki i bogati glazbeni opus. U ranom stvaralačkom razdoblju zanimao se isključivo za glasovir i komornu glazbu, da bi kasnije napisao golem broj orkestralnih djela, od koncerata za glazbalo i orkestar, petnaest simfonija i simfonijeta, više opera, nekoliko dječjih scensko-glazbenih djela i baleta do velikog broja drugih glazbenih ostvarenja. Jednako je važan opus njegovih pjesama, dua, trija, kvarteta i kvinteta posvećenih gudačkim, puhačkim i kombiniranim komornim sastavima. Prije nego što je počeo skladati završio je studij prava s doktoratom, te radio kao sudski i odvjetnički pripravnik. Međutim, glazba mu je bila važnija tako da je još tijekom studija upisao i Muzičku akademiju u Zagrebu. Poslije Drugoga svjetskog rata Bjelinski je predavao kontrapunkt i polifoniju u splitskim i zagrebačkim školama, a potom i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Stalna osobina u opusu Brune Bjelinskog je neoklasicistička forma i glazbeni izraz. Bjelinski se kreće u granicama tonalnosti i nije sklon avangardnom eksperimentiranju. Njegova je glazba pjevna, ritmički raznolika i polifona, a u najvećem broju njegovih djela prepoznaje se mediteranska vedrina i otvorenost.
Evo što je sam skladatelj napisao o nastanku April-Sonatine: „April-Sonatina je ‘đačka narudžba’. Jednog dana nazvao me mladi djevojački glas iz Ljubljane: ‘Halo, sviram Vaš Koncert za flautu i sada mi treba jedna sonata! Volim Vašu glazbu, ona je tako jednostavna i lijepa, kao starokineska lirika. Sutra dolazim u Zagreb sa svojim ocem, smijem li Vas posjetiti?’ Sljedeći dan stigao je otac sa svojom petnaestogodišnjom kćeri. Bio je ljubitelj prirode i planinarenja, upravo kao i ja, tako da smo proveli nekoliko ugodnih sati. Već sljedeći mjesec djelo je bilo završeno. Nazvao sam ga April-Sonatina jer se u tom mjesecu vremenske prilike brzo mijenjaju poput Allegra, Adagia i Allegra u jednom glazbenom djelu. Mlada flautistica – zove se Irena Grafenauer i danas živi u Münchenu – svirala je ovo djelo na festivalu u Opatiji tako prekrasno da ga je izdavačka kuća Gerig u Kölnu odlučila odmah izdati.“

 

Božidar Kunc (Zagreb, 1903. – Detroit, 1964.) bio je brat slavne sopranistice Zinke Milanov, primadone Metropolitan opere u New Yorku. Na početku svoje karijere brzo se istaknuo briljantnim orkestralnim debijem: njegov Koncert za violinu i orkestar premijerno su izveli Zlatko Baloković i Zagrebačka filharmonija. Pjesme koje je skladao tijekom tog vremena nedvojbeno nose stilsko obilježje njegovih kolega Dore Pejačević, a posebno Dragana Plamenca i Ivane Lang. Ovo razdoblje karakterizira skladateljeva povećana marginalizacija vlastitog kreativnog impulsa, kada je i radio kao profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. No, Božidar je kao brat iznimno talentirane mlade pjevačice, kojoj je bio potreban pouzdan korepetitor i pratitelj, odlučio podupirati karijeru buduće operne dive. Godine 1951. slijedi svoju sestru i emigrira u SAD. S obzirom da mu se život iz temelja promijenio – strana država, novi jezik – Kunc se borio protiv depresije skladavši instrumentalnu glazbu. Umro je prerano i tragično na koncertnom podiju u Detroitu izvodivši svoj prvi klavirski koncert. Kunc je proživio dva tipa života – prvi u Hrvatskoj, drugi u SAD-u u kojima je podijelio svoju djelatnost između skladanja, solističkog, pratilačkog i korepeticijskog pijanizma te pedagogije. Njegova glazba samo lagano dotiče hrvatske elemente, njezin glavni stilski stimulans je kasni impresionizam Ravela.
Solilokvij op.61 jedno je od najznačajnijih djela u hrvatskoj literaturi za solo flautu 20. stoljeća. Sastoji se od tri dijela od kojih su prvi i treći polagani dio poput improvizacije, a između njih je virtuozan i tehnički zahtjevan perpetuo mobile. Vrlo pastoralnog i melankoličnog karaktera, odaje pomalo ugođaj Syrinxa, a očite su i naznake hrvatskog folklora. Ovo kratko ali intezivno djelo pravi je mali biser flautističke literature.

 

Krsto Odak (Siverić kraj Drniša, 1888. – Zagreb, 1965.) podrijetlom je iz skromne radničke obitelji. Prvi dio života, do 1919. godine – uz iznimku 1912. i 1913. koje, nakon što je bio zaređen za svećenika, provodi u Miinchenu – veže ga uz male sredine rodnoga kraja u kojima službuje kao franjevac. Godine 1919. napušta svećenički red i konačno odlučuje posvetiti se glazbi, pa odlazi u Prag gdje je studirao kod Viteszlava Nováka. Nakon završetka studija 1922. Odak dolazi u Zagreb gdje je do 1962. radio kao profesor na Muzičkoj akademiji na kojoj je razvio intenzivnu pedagošku aktivnost. Iako je tek kao tridesetogodišnjak počeo s intenzivnim skladateljskim radom, Odak je hrvatskoj glazbi 20. stoljeća pružio veliku i važnu ostavštinu koja se s jedne strane temelji na pozitivnom odnosu prema ideologiji nacionalnog smjera, a s druge strane je malobrojniji ali važan dio njegova opusa potpuno oslobođen utjecaja folklornih elemenata. Izraziti polifoničar, Odak je majstor izražajne melodijske linije. U njegovu stvaralaštvu česta je religijska tematika te se rado služi temama iz Hrvatskog zagorja, Međimurja i s Jadrana. Njegov opus stoga sadrži niz djela, osobito zborova, koji su svojevrsna stilizacija folklornoga glazbenog predloška.
“Sonata za flautu i glasovir op. 41″ Odakova je prerada violinske sonate op. l. Skladana je nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata 1946. godine. U njoj su prisutne sve važne odlike Odakovog stila. U svojoj formi trostavačna ova sonata pršti velikim brojem različitih, ponajprije folklornih motiva, naglim izmjenama karaktera, temperamentnošću kao i dubinom muzikalne misli kojom se posebno ističe drugi stavak. Zadnji stavak koji svojim živahnim ritmom tarantele podsjeća na stari sicilijanski ples, te se pred sam kraj prisjeća melankolične teme iz drugog stavka, završava virtuozno i briljantno.

 

Davor Bobić (Varaždin, 1968.) diplomirao je kompoziciju, glazbenu teoriju, te klasičnu harmoniku na Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski u Kijevu. Nakon povratka u domovinu na Glazbenoj školi u Varaždinu otvara jedinstvenu klasu kompozicije za osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalog nagrade „Ivo Vuljević“ za najuspješnijeg mladog hrvatskog glazbenog umjetnika, zatim nagrade Stjepan Šulek za najbolje orkestralno ostvarenje mladog hrvatskog autora te nagrade Varaždinske županije za iznimne dosege u kulturi. Također je dobitnik odlikovanja Reda hrvatskog pletera i Reda Danice hrvatske, a 2008. godine postaje dobitnikom ugledne nagrade Boris Papandopulo. Od 1999. godine postaje ravnatelj javne ustanove u kulturi Koncertnog ureda Varaždin. Izvanredni je profesor i voditelj Odsjeka za glazbenu umjetnost na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a obnaša i dužnost voditelja Katedre za glazbenu pedagogiju. Godine 2009. biva imenovan prodekanom za znanost i umjetnost na istoj školi, a od 2006. imenovan je ravnateljem uglednog nacionalnog festivala Varaždinske barokne večeri. Djela mu izvode vodeći hrvatski i inozemni glazbenici, ansambli i orkestri. Napisao je više od 120 djela u rasponu od glasovirske minijature do velikih vokalno-simfonijskih ostvarenja.
Petostavačna Karakteristična suita, posvećena skladateljevom sinu, nastala je 1995. godine. Svojim jednostavnim, skoro dječjim izražajem i ova skladba odiše motivima hrvatskog folklora, prije svega narodnim melodijama iz Međimurja.

 

Emil Cossetto (Trst, 1918. – Zagreb, 2006.) diplomirao je dirigiranje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Surađivao je s mnogim domaćim i međunarodnim umjetničkim ansamblima te je bio dugogodišnji dirigent više pjevačkih zborova. Godine 1945. osnovao je mješovite zborove OKUD Joža Vlahović i KUD Moša Pijade te ih vodio dugi niz godina. Velikom organizacijskom doprinosu Emila Cossetta u razvoju zborskog pjevanja valja pridodati njegovo dirigentsko umijeće, cijenjeno u međunarodnim razmjerima, kao i bogat, više od pola stoljeća stvaran zborski opus. Njegov interes je obuhvaćao mješovite, ali i muške, ženske te dječje sastave – a cappella i uz pratnju klavira, raznih instrumentalnih kombinacija, sve do simfonijskog i tamburaškog orkestra. Iza sebe je ostavio opsežan zborski opus. Pisao je za zbor uz simfonijski orkestar te vokalnu liriku s klavirskom ili orkestralnom pratnjom, dok se u instrumentalnom opusu posvetio svim gudačkim i puhačkim instrumentima. Svojim djelima pridonio je bogatstvu hrvatske glazbe, a pjevače u zborovima usmjerio je prema novim, današnjem slušateljstvu bliskijim sadržajima. U Cossettovim interpretacijama hrvatskog folklora, rustikalni korijeni autohtonih glazbenih tradicija dolaze do punog izražaja, a tome treba pridodati i njegove obrade sefardskog i aškenaskog folklora.
Capriccio je zadnji stavak iz Cossettovog cikličnog djela „Pet komada za flautu i glasovir“. Virtuozno skladano i prožeto hrvatskim folklornim motivima, ovaj kratki briljantni stavak odlikuje se lepršavim, vedrim i humoristično-sarkastičnim karakterom.

Naš facebook Naš youtube channel
Aulos Udruga za menadžment glazbene i primijenjene umjetnosti